Prozne poslastice za odmor i dušu

Tekst s preporukama novijega prijevodnog proznog štiva za ljetno čitanje, kao što i dolikuje, otvorit ćemo knjigom posvećenom slastici koja je jedna od prvih uopće asocijacija na ljeto. Riječ je, naravno, o sladoledu. Roman Sladoledari nizozemskoga pisca Ernesta van der Kwasta (prev. Josipa Dvoraček, Fraktura), osim što nas upoznaje s mnogim tajnama sladoledarstva i detaljima iz povijesti te djelatnosti, u istoj je mjeri posvećen i književnosti. Točnije poeziji, jer riječ je o toploj i šarmantnoj priči o odnosu dvojice braće Talijana, od kojih je jedan nastavio obiteljsku tradiciju proizvodnje sladoleda, dok se drugi brat, strastveni zaljubljenik u poeziju, odmetnuo postavši književni urednik i organizator poetskih festivala. No nepredvidljive okolnosti braću ponovo spajaju posredovanjem jedne ljepotice, povezavši ih u vezu još čvršću i kompleksniju od one bratske. Uz to što donosi brojne pojedinosti iz povijesti sladoledarstva, pa čak i upute za različite načine spravljanja te ledene poslastice, te uvjerljivo oslikava velik broj članova jedne obitelji, Ernest van der Kwast roman ispunjava i mnoštvom citata iz svjetske poezije, napisavši toplu, duhovitu i čarobnu knjigu, u podtekstu koje je posveta ljudskoj kreativnosti i mašti. No Sladoledari su ujedno literarni spomenik obiteljskom zajedništvu, uz naglašavanje imperativa ustrajnosti u slijeđenju vlastitih htijenja i svoga puta do postajanja onoga što želite biti, bez obzira na tuđe prigovore i različita iskušenja.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2018.

S romana u kojemu skandinavski autor piše o jednoj talijanskoj obitelji prelazimo na roman u kojemu talijanski nobelovac piše o jednoj skandinavskoj kraljici. Kristina Švedska (prev. Ita Kovač, Naklada Ljevak) roman je slavnoga talijanskog dramatičara Darija Foa, u kojemu on na ležeran i dinamičan način ispisuje životopis za to doba (druga polovica 1600-ih) izrazito nekonvencionalne vladarice. Dario Fo izvlači švedsku kraljicu Kristinu iz povijesnoga konteksta razbarušenim pripovjednim pristupom, koji je posve u skladu s buntovnom i nepredvidljivom naravi te žene progresivnih nazora. Kraljica Kristina (1626–1689) bila je vrlo obrazovana i načitana, živa duha i intelekta; učila je strane jezike, matematiku i fiziku i dopisivala se s velikim umovima toga vremena (Descartes, Molière, Pascal), a neke od tih pisama Dario Fo prenosi u romanu. Ljubovala je s muškarcima i ženama te obožavala kazalište, umjetnost i filozofiju, pa je osnovala prvi dvorski teatar u Švedskoj. Nakon iznenadne abdikacije 1654. (razlog koje je bilo njezino odbijanje da se uda i rodi dijete) seli se u Rim i prelazi na katoličanstvo. Tamo se bori za prava žena i manjina te osniva umjetničko-filozofski kružok i organizira rasprave o važnim problemima svoga vremena. Kombinirajući povijesne zapise i vlastitu maštu i interpretaciju Dario Fo ispisuje razbarušen i ležeran životopis žene (u koji umeće i brojne dramske alegorične epizode) koja je bila daleko ispred svoga vremena, koja se uspjela izboriti za slobodu izbora, slobodu da se ne uda i slobodu da ne rađa, i koja je raskinula stoljetne monarhističke okove tradicije, skrupula i uzusa, prometnuvši se u pionirku borbe za žensku autonomiju, u kontekstu rigidnosti 17. stoljeća.

Dvije autobiografije

U Proljeću (prev. Anja Majnarić, OceanMore), trećem dijelu četveroknjižja Enciklopedija godišnjih doba, Karl Uve Knausgaard napušta katalogizaciju mini-eseja o pojedinim pojmovima, predmetima i pojavama i piše na način poznat nam iz njegova šestosveščana memoarskog romana Moja borba. Novo četveroknjižje posvetio je kćeri, koja se, kad je s pisanjem započeo, još nije bila ni rodila, a u vrijeme pisanja Proljeća stara je nekoliko mjeseci i prisutna kao lik u knjizi. Knausgaard opisuje svoju svakodnevicu ispunjenu čuvanjem kćeri dok mu supruga leži u bolnici (u teškom stupnju depresije), a diskurs je u većoj mjeri nego u Mojoj borbi deskriptivan, što je i logično s obzirom na promjene u prirodi koje proljeće podrazumijeva. Autorova je želja da njegova kći, osim neposredne stvarnosti o kojoj joj otac piše, posredno upozna i njega, kroz način na koji on piše i razmišlja, njegov svjetonazor koji u zapisima prosijava, kroz karakter koji se u napisanome nazire. Na taj način uz objektivni izvanjski svijet na stranicama iskrsavaju i subjektivna piščeva stvarnost, njegova emocionalnost, duševna stanja kroz koja je prolazio u to vrijeme, kao višeslojna, višestruka ostavština kćeri. Knausgaardovo četveroknjižje materijalizacija je njegove svijesti i emanacija njegove nematerijalne, misaone, unutarnje subjektivne zbilje. U Proljeću se u većoj mjeri nego u prethodne dvije knjige prepleću izvanjsko i unutarnje, fizičko i metafizičko, objektivno i subjektivno, s fokusom na problematizaciji samostalna roditeljstva i očinstva, u kontekstu ženine odsutnosti (doslovne zbog hospitalizacije, ali i simboličke zbog naravi depresije od koje boluje).

Izd. Fraktura, Zaprešić, 2019.

Raskrstimo s Eddyjem (prev. Ita Kovač, OceanMore) također je autobiografski roman, a njegova autora Édouarda Louisa s Knausgaardom dodatno povezuje činjenica da su obojica imali velike probleme s članovima obitelji, zbog načina na koji su ih u knjigama prikazali. Édouard Louis na primjeru svojih roditelja piše o klasnoj uvjetovanosti životne putanje pojedinca. Siromaštvo prikazuje kao perpetuum mobile degradacije i dehumanizacije, jer siromaštvo je razlog prekida školovanja ili nemogućnosti ostvarenja visokoškolske naobrazbe, što rezultira zaposlenjem u teškim i loše plaćenim djelatnostima i uzrok je stalna umora i bolesti, a zbog toga i zanemarivanja djece i lošijeg odgoja (autorova majka), ali je siromaštvo i uzrok alkoholizma, stvaranja tzv. teške naravi, što za posljedicu ima nasilje u obitelji (autorov otac), dok je sam autor rijetka iznimka, jer je uspio završiti uglednu školu Ecole Normale Superieure u Parizu i postati cijenjeni romanopisac. S naturalističkom uvjerljivošću autor opisuje tegobe na putu do uspjeha, koje su bile vrlo brojne, od trpljenja svakodnevnoga zlostavljanja u školi zbog feminiziranosti i homoseksualizma, preko teškog siromaštva njegove mnogočlane porodice, do borbe za vlastiti identitet i prihvaćanja sebe, pod stalnim pritiskom rigidne okoline koja mu je nametala mišljenje da je zbog svoje drukčijosti nakazan i da nije normalan. Édouard Louis bez zadrške i skanjivanja drastično se emocionalno i psihički razotkriva u romanu mračne poetske snage i iznimne autentičnosti, prikazujući francusko selo ranih 2000-ih kao poligon za nasilje, rigidnost, rasizam i isključivost, kao pozornicu nemilosrdnosti u odbijanju prihvaćanja i kažnjavanju svake drukčijosti, svakog otklona od uobičajenosti. To je potresna i nelagodna, istinita priča o izgradnji identiteta i samopouzdanja usprkos zlostavljanjima i otegotnim okolnostima, o borbi s traumama zbog vlastite iznimnosti, o nastojanju prevladavanja srama i tegobama prihvaćanja sebe; mračan roman o odrastanju u okrilju krajnjeg siromaštva, nasilja i alkoholizma i dekonstrukcija mita o dobroćudnosti i plahosti radničke klase, ali i razobličenje naše predodžbe o Francuskoj kao oazi uključivosti i selu kao idiličnom beskonfliktnom utočištu.

Nedohvatnost sreće

Blago sretnima (prev. Sonja Šoštarić, Hrvatsko filološko društvo i Disput) knjiga je posvećena paradoksalnoj činjenici da je za sreću potrebno dvoje, dok je za izostanak sreće u vezi uvijek kriv onaj drugi, a mi sami uvijek smo savršene nevine žrtve tuđe nesavršenosti, tuđih propusta, tuđe indolencije, tuđe inercije. Tim se nesporazumom života poznata francuska spisateljica Yasmina Reza bavi uz mnogo humora, kroz višeglasnu monološku pripovjednu formu oslikavajući životne situacije i psihološke profile te zablude, strahove, nadanja, ljubavi i razočaranja osamnaestoro sredovječnih pripadnika francuske urbane srednje klase, međusobno povezanih različitim vezama. Autorica ističe ljudsku interakciju kao osnovnu značajku života svih nas, uz vječnu i neizbježnu kontradiktornost da bez drugih ne možemo iako nam upravo ti drugi živote čine nepodnošljivima. Autoričina pozornost usmjerena je problematizaciji globalno nabujale ljudske egocentričnosti i narcisoidnosti, simptom čega je i naša opsjednutost srećom, naša uvjerenost da na sreću već samim rođenjem imamo neotuđivo pravo i naša nesposobnost prihvaćanja činjenice o vječnoj nedosežnosti sreće. Sreću Yasmina Reza prikazuje svetim gralom ljudske civilizacije, tragači za kojim smo otkako smo osvijestili sebe, i koja se čini nadohvat ruke i stalno dostupnom iako neprestano izmiče, nedosežna u sveprisutnosti. A mi nismo sposobni prepoznati je, niti smo je svjesni ni onda kada smo svakim svojim atomom srećom prožeti i ispunjeni. Blago sretnima knjiga je priča koja se može čitati i kao roman, pisana virtuoznim stilom jedne od najvrsnijih svjetskih dramatičarki, puna strasti i emocija, sukoba i razmirica, nesporazuma, mirenja i nepomirenosti, gorčine, tjeskobe i humora.

U uglednom nagradom Renaudot ovjenčanu romanu Nestanak Josefa Mengelea (prev. Tony Šercer, izd. Meandarmedia) francuski pisac, novinar i scenarist Olivier Guez posreduje život i osobnost nacističkog zločinca koji je medicinsko znanje i zvanje kompromitirao provodeći stravično eksperimentiranje nad ljudima u koncentracijskom logoru Auschwitz. Autor se usredotočava na poratni tijek Mengeleove sudbine, na njegov bijeg u Južnu Ameriku, gdje je dugo vremena živio u blagostanju, ali ipak i u neprestanu strahu pred lovcima na nacističke zločince i izraelskim obavještajcima, da bi naposljetku umro tek 1979. prirodnom smrću. Olivier Guez ispisuje maestralan psihološki portret monstruoznog zločinca, no iako je fokusiran na njegov poratni život, posredovanjem brojnih analepsi čitatelja upoznaje i s Mengeleovom stravičnom kvazimedicinskom sadističkom logorskom praksom. Osim što je riječ o vrlo uvjerljivu prikazu zločinačke osobnosti, Guezov roman ujedno je osuda inertnosti poratnih vlasti više zemalja koje su omogućile bijeg i poslijeratni lagodni život u zemljama Južne Amerike stotinama nacističkih zlotvora, među kojima su bili i brojni ustaše, pa u jednoj epizodi Guez opisuje i Mengeleov susret sa još jednim u nizu nekažnjenih zlotvora – Pavelićem. Autor rabi mudro odabran hladan, distanciran stil, a kombinacijom dokumentarizma (s obiljem informacija i detalja iz života brojnih nacističkih zločinaca) i Mengeleovih razmišljanja stvorio je uvjerljivu sliku izopačenog, iako vrlo inteligentna uma, ali i političku sliku tadašnjega južnoameričkog podneblja, nimalo nesklona različitim zločincima i diktatorima.